Punih deset godina sam bio novinar, urednik i glavni i odgovorni urednik RTV Zenica i to od 1996. do 2005. godine. Jedanput sam imao žestok pritisak od strane jednog funkcionera SDA u cilju kontrole medijskog izvještavanja. Suprotstavio sam se. Dobio sam tada izuzetno jaku podršku medijskih udruženja, političkih stranaka, nevladinog sektora, međunarodnih organizacija, OHR-a… I bilo mi je drago.
Čak su me pozivali na konferencije i uzimali ovaj slučaj kao primjer zloupotrebe političke moći. A onda… Onda je na vlast došla Alijansa za promjene sa bogatom lepezom mehanizama kontrole medija. Opet sam došao na udar, jer sam se ponovo suprotstavio i ponovo u svojoj borbi tražio podršku. Dobio sam je u formi mlakog i uopćenog saopćenja. I ništa više. Nigdje medijskih napisa, konferencija, reakcija OHR-a…
Tada sam shvatio!
Shvatio sam da postoje poželjni mediji, poželjni stavovi, poželjni novinari, analitičari… Mediji i novinari koji se uklapaju u zacrtane političke ciljeve i strategije, a da su novinarske slobode poželjne i dobrodošle samo ako im je svrha postići željeni cilj. U suprotnom, sloboda nije bitna.
Godine 2005. sam napustio novinarsku profesiju i posvetio se obrazovanju i nauci. I dan-danas, 18 godina poslije, na stanovištu sam da međunarodni zvaničnici (čast izuzecima) imaju vlastite, političkim ciljevima podređene preferencije medija i novinara u medijskom izvještavanju. I znam da i danas rade uglavnom hrabri novinari, koji svakodnevno “rudare” istinu.
Izgleda da je Filip Mursel Begović svojim otvorenim i angažiranim pisanjem stao “na žulj” stratezima Bosne i Hercegovine koji moju domovinu vide kao fingiranu zemlju, svedenu na puki prostor i vazda podjarmljenu. Valja za to imati hrabrost.
I zato ga podržavam.